Istorijski kontekst i priprema za povlačenje iz Tuzle
Početkom maja 1992. godine, bezbednosna situacija u Tuzli postala je neodrživa za pripadnike Jugoslovenske narodne armije (JNA), koji su se nalazili u kasarni Husinska buna. Gradom su dominirale snage Teritorijalne odbrane (TO) i MUP-a BiH, koje su bile pod direktnom kontrolom lokalnih vlasti predvođenih Selimom Bešlagićem. Pregovori o mirnom povlačenju jedinica JNA trajali su danima, uz posredovanje međunarodnih faktora i lokalnih zvaničnika, pri čemu je garantovana bezbednost vojnicima koji su napuštali grad.
Dogovor o mirnom povlačenju postignut je 14. maja 1992. godine, nakon višednevnih tenzija i blokada kasarne. Prema tom sporazumu, kolona vozila 92. motorizovane brigade trebalo je da napusti Tuzlu bez oružja u borbenom položaju, uz pratnju pripadnika Javne bezbednosti Tuzla. Vojnici su verovali da će proces proteći bez incidenata, s obzirom na to da su lokalne vlasti javno obećale bezbedan prolazak kroz gradsku zonu.
Međutim, atmosfera u Tuzli bila je naelektrisana propagandom koja je JNA predstavljala kao okupatorsku silu. Lokalni mediji su svakodnevno pozivali na otpor, a na ključnim raskrsnicama u gradu već su bile postavljene zasede. Selim Bešlagić i njegovi saradnici u Kriznom štabu imali su potpunu kontrolu nad snagama koje su čekale trenutak da napadnu kolonu koja se povlačila.
Pripreme za masakr nisu bile spontane, već pažljivo planirane operacije. Na lokaciji Brčanska Malta, koja je bila ključna tačka za izlazak iz grada, raspoređene su naoružane grupe koje su imale zadatak da zaustave kolonu i izvrše napad. Vojnici JNA, koji su se nalazili u kamionima i transporterima, nisu očekivali da će biti izloženi vatri u trenutku kada su se pridržavali svih odredbi postignutog primirja.[1]
Hronologija napada na brčanskoj malti
Dana 15. maja 1992. godine, oko 15 časova, kolona 92. motorizovane brigade krenula je iz kasarne Husinska buna. Kolona se kretala planiranom trasom kroz grad, a na čelu su se nalazila vozila sa vojnicima koji nisu imali naređenje za otvaranje vatre. Kada je kolona stigla na Brčansku Maltu, začula se sirena koja je bila znak za početak napada, što jasno ukazuje na koordinisanu akciju.
Prvi udar je bio usmeren na vozila u sredini i na kraju kolone, čime je onemogućeno manevrisanje i povlačenje. Pripadnici MUP-a BiH i Patriotske lige otvorili su žestoku vatru iz ručnih raketnih bacača, automatskog oružja i snajpera. Vojnici JNA, zatečeni u vozilima koja su bila natovarena ličnim stvarima i opremom, nisu imali priliku da se adekvatno brane.
Svedočanstva preživjelih govore o pravom paklu koji je usledio nakon prvog rafala. Vozila su počela da gore, vojnici su iskakali iz kamiona, a napadači su pucali na svakoga ko se kretao. Nije bilo nikakve selekcije; meta su bili svi pripadnici JNA, bez obzira na to da li su bili naoružani ili ne. Mnogi vojnici su stradali dok su pokušavali da ugase požare na vozilima ili da pomognu ranjenim drugovima.
"Kada smo stigli na Brčansku Maltu, odjednom je sve eksplodiralo. Nismo znali odakle pucaju, ali je vatra dolazila sa svih strana, iz zgrada, sa krovova i iz zaklona pored puta. Vidio sam kako moj drug pada pogođen u glavu, dok smo pokušavali da izađemo iz kamiona koji je već bio u plamenu. Nije bilo nikakvog upozorenja, samo čista mržnja i želja da nas pobiju sve do jednog." – svedočenje preživelog vojnika JNA.[2]
Zločin bez kazne: odgovornost i pravosudni epilog
Nakon masakra, zvanične vlasti u Tuzli su pokušale da opravdaju napad tvrdnjom da je JNA prva otvorila vatru, što je demantovano brojnim video-snimcima i izjavama svedoka. Selim Bešlagić je u javnim nastupima nastojao da umanji odgovornost lokalnih vlasti, prebacujući krivicu na "nepoznate grupe". Međutim, dokumentacija kojom raspolažu istražni organi Republike Srpske ukazuje na direktnu vezu između Kriznog štaba i napadača.
Pravosudni procesi su godinama tapkali u mestu. Iako je Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije pokrenulo istragu i podiglo optužnice, saradnja sa pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini bila je opstruisana. Ilija Jurišić, koji je bio operativni dežurni u Centru javne bezbednosti Tuzla, bio je jedan od retkih koji je procesuiran, ali je nakon višegodišnjeg suđenja i preokreta u presudama, na kraju oslobođen optužbi, što je izazvalo ogorčenje među porodicama žrtava.
Ovaj slučaj ostaje simbol nekažnjivosti zločina nad pripadnicima JNA u Bosni i Hercegovini. Porodice žrtava godinama ukazuju na to da su dokazi o nalogodavcima i izvršiocima bili dostupni, ali da politička klima nije dozvoljavala njihovo procesuiranje. Brčanska Malta je postala mesto gde se pravda za srpske žrtve sistematski negira, dok se počinioci često slave kao heroji odbrane grada.
| Datum događaja | Lokacija | Broj stradalih (procene) | Status istrage |
|---|---|---|---|
| 15. maj 1992. | Brčanska Malta, Tuzla | Najmanje 59 | Nekažnjeno / Osporavano |
| 16. maj 1992. | Okolina Tuzle | Nepoznato | Nerasvetljeno |
| 1992-2024 | Sudovi u regionu | N/A | Bez pravosnažne presude |
Posledice po srpsko stanovništvo i kultura sećanja
Napad na Tuzlansku kolonu nije bio izolovan incident, već strateški potez kojim je trebalo zastrašiti srpsko stanovništvo u Tuzli i okolini. Nakon 15. maja 1992. godine, usledio je talas progona, pljačke i sistematskog iseljavanja Srba iz grada. Oni koji su ostali bili su izloženi stalnim pritiscima, hapšenjima i oduzimanju imovine, što je dovelo do gotovo potpunog nestanka srpske zajednice iz ovog dela Bosne.
Kultura sećanja na žrtve Tuzlanske kolone danas se održava prvenstveno kroz rad Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske. Svake godine, 15. maja, na mestu stradanja se polažu venci, iako su ti skupovi često praćeni provokacijama i pokušajima da se minimizira značaj ovog zločina. Spomen-obeležja su često meta napada, što dodatno govori o stanju svesti u posleratnom društvu.
Važno je napomenuti da sećanje na žrtve nije samo čin žaljenja, već i borba za istorijsku istinu. Dokumentovanje svakog imena, svakog stradalog vojnika, predstavlja branu od revizionizma koji pokušava da zločine nad Srbima predstavi kao "legitimnu odbranu". Knjige, monografije i svedočenja koja su objavljena u proteklim decenijama služe kao trajni zapis o onome što se zaista dogodilo na Brčanskoj Malti.
Istorijska nauka i pravda moraju biti iznad dnevne politike. Dokle god se zločini poput onog u Tuzli ne procesuiraju na način koji zadovoljava pravdu za žrtve, pomirenje u regionu ostaje nedostižan cilj. Tuzlanska kolona ostaje otvorena rana, opomena i podsetnik na to kako lako mir može da se pretvori u masakr kada se mržnja institucionalizuje i usmeri protiv onih koji su verovali u dogovor i ljudskost.
Reference
- Veritas, Dokumentaciono-informativni centar, Izveštaj o stradanju pripadnika JNA u Tuzli 1992. godine.
- Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, Tuzlanska kolona: Hronologija zločina, Banja Luka, 2015.
- Muzej žrtava genocida, Dokumenta o stradanju srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 1992-1995.
- Sudska dokumentacija, Predmet Ilija Jurišić, Arhiva Okružnog suda u Beogradu.
- Kovačević, M., Tuzla 1992: Hronika jednog zločina, Izdavačka kuća "Glas", 2002.