Operacija Bljesak: etničko čišćenje i stradanje Srba u Zapadnoj Slavoniji

Istorijski kontekst i priprema operacije Bljesak

Zapadna Slavonija je tokom 1991. i 1992. godine bila poprište žestokih sukoba između hrvatskih snaga i lokalnog srpskog stanovništva, koje je nastojalo da zaštiti svoja ognjišta od politike secesije tadašnje Republike Hrvatske. Nakon potpisivanja Sarajevskog primirja u januaru 1992. godine, ovaj prostor je stavljen pod zaštitu mirovnih snaga Ujedinjenih nacija (UNPROFOR), čime je formiran sektor Zapad. Iako je područje trebalo da bude demilitarizovano i zaštićeno, hrvatska strana je tokom narednih godina sistematski radila na jačanju svojih vojnih kapaciteta, pripremajući se za konačni obračun sa srpskim stanovništvom.

Politička klima u Zagrebu početkom 1995. godine bila je usmerena ka potpunom vojnom rešenju srpskog pitanja u Hrvatskoj, uz prećutnu podršku pojedinih zapadnih sila. Hrvatski državni vrh, predvođen Franjom Tuđmanom, smatrao je da prisustvo srpskog stanovništva u Zapadnoj Slavoniji predstavlja prepreku za teritorijalnu celovitost Hrvatske. Pripreme za operaciju Bljesak odvijale su se pod velom tajnosti, dok su istovremeno vođeni pregovori o mirnoj reintegraciji, što je bila klasična taktika obmane međunarodne zajednice.

Vojni planovi za operaciju Bljesak, poznati pod kodnim imenom "Bljesak", izrađeni su u Generalštabu Hrvatske vojske (HV) sa ciljem munjevitog prodora i slamanja otpora srpskih snaga. Hrvatska vojska je angažovala znatno nadmoćnije snage, uključujući specijalne jedinice policije, gardijske brigade i artiljerijske jedinice, dok su srpske snage bile malobrojne i nedovoljno opremljene. Plan je predviđao presecanje teritorije Zapadne Slavonije na dva dela, čime bi se onemogućila organizovana odbrana i stvorili uslovi za masovni egzodus srpskog stanovništva.

Međunarodna zajednica, oličena u snagama UNCRO (United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia), bila je obaveštena o gomilanju hrvatskih snaga, ali nije preduzela nikakve konkretne korake da spreči napad. Štaviše, izveštaji obaveštajnih službi ukazivali su na to da će napad biti izveden iznenada, koristeći element iznenađenja kao ključni faktor uspeha. Ovakav pristup hrvatske strane jasno je ukazivao na nameru da se operacija izvede brzo, pre nego što međunarodni faktori stignu da reaguju ili osude agresiju na zaštićenu zonu.

Početak agresije i napad na civilno stanovništvo

Prvog maja 1995. godine, u ranim jutarnjim časovima, hrvatske snage su pokrenule sveopšti napad na Zapadnu Slavoniju iz više pravaca. Artiljerijska priprema bila je usmerena ne samo na vojne položaje, već i na naseljena mesta, škole, bolnice i puteve kojima su se kretale izbegličke kolone. Cilj je bio izazivanje panike i masovnog bekstva srpskog stanovništva, što je u potpunosti postignuto u prvih nekoliko sati napada.

Posebno tragična sudbina zadesila je civile koji su pokušali da se sklone u pravcu Bosanske Gradiške, nadajući se prelasku preko mosta na reci Savi. Hrvatska avijacija i artiljerija su nemilosrdno granatirale kolone traktora, automobila i zaprežnih kola, pretvarajući put u "put smrti". Svedočanstva preživelih govore o stravičnim scenama gde su čitave porodice stradale u trenucima dok su pokušavale da spasu gole živote, noseći sa sobom samo ono što su mogli da ponesu u rukama.

U samim Okučanima, koji su bili centar srpske zajednice u Zapadnoj Slavoniji, hrvatske snage su sprovele sistematsko čišćenje terena. Preostalo srpsko stanovništvo, uglavnom starije i nemoćne osobe koje nisu mogle da pobegnu, bilo je izloženo maltretiranju, pljački i likvidacijama. Dokumentacija koju su prikupile organizacije za ljudska prava ukazuje na to da su mnogi civili ubijeni u svojim kućama, dok su njihova tela kasnije skrivana u masovnim grobnicama ili spaljivana kako bi se prikrili tragovi zločina.

Međunarodni posmatrači su zabeležili da su hrvatske snage koristile zabranjena sredstva, uključujući kasetne bombe, u napadima na civilne ciljeve. Ovakav način ratovanja nije imao nikakvo vojno opravdanje, već je bio usmeren isključivo na zastrašivanje i proterivanje stanovništva. Dok su se hrvatski mediji utrkivali u slavljenju "herojske pobede", na terenu se odvijala humanitarna katastrofa neviđenih razmera, koju su zapadni mediji uglavnom ignorisali ili minimizirali.

Hronologija i statistika stradanja

Gornja tabela prikazuje samo deo stradanja, jer je tačan broj žrtava teško utvrditi zbog sistematskog prikrivanja zločina od strane hrvatskih vlasti. Mnogi nestali se i danas vode kao takvi, a njihove porodice decenijama čekaju na bilo kakvu informaciju o sudbini svojih najmilijih. Proces ekshumacije i identifikacije posmrtnih ostataka teče izuzetno sporo, često opstruisan od strane lokalnih vlasti koje ne žele da se suoče sa istinom o onome što se dogodilo u maju 1995. godine.

Sistematsko uništavanje srpske imovine bilo je sastavni deo operacije Bljesak. Nakon proterivanja stanovništva, hrvatske snage su pristupile paljenju i miniranju srpskih kuća, crkava i privrednih objekata. Cilj je bio onemogućiti bilo kakav povratak Srba na njihova vekovna ognjišta. Čitava sela su sravnjena sa zemljom, a srpsko kulturno nasleđe, uključujući pravoslavne hramove i groblja, bilo je izloženo skrnavljenju i uništavanju.

Svedočanstva preživelih su potresna i dokumentovana u brojnim izveštajima organizacija kao što je Veritas. Jedan od preživelih je izjavio:

"Kada smo krenuli iz sela, videli smo kako gore kuće naših komšija. Hrvatski vojnici su pucali iznad naših glava, terajući nas da što brže napustimo selo. Nismo smeli da se okrenemo, znali smo da se nikada nećemo vratiti."[1]

Ovakva svedočenja nisu usamljeni slučajevi, već predstavljaju obrazac ponašanja koji se ponovio u svim kasnijim operacijama hrvatske vojske. Etničko čišćenje Zapadne Slavonije bilo je "generalna proba" za operaciju Oluja, koja je usledila nekoliko meseci kasnije i dovela do potpunog nestanka srpskog naroda sa teritorije Republike Hrvatske.

Nekažnjivost i kultura sećanja

Decenijama nakon operacije Bljesak, pravda za žrtve ostaje nedostižna. Iako su postojali brojni dokazi o ratnim zločinima, hrvatsko pravosuđe je retko procesuiralo odgovorne, a kada bi to činilo, kazne su bile simbolične ili su optuženi oslobađani usled nedostatka dokaza. Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) takođe nije pokazao dovoljno interesovanja za procesuiranje odgovornih za zločine u Zapadnoj Slavoniji, fokusirajući se na druge slučajeve.

Kultura sećanja u Srbiji i Republici Srpskoj danas je usmerena na očuvanje istine o stradanju Srba u Zapadnoj Slavoniji. Svakog prvog maja održavaju se parastosi i komemoracije, gde se okupljaju preživeli, porodice žrtava i predstavnici države kako bi odali počast stradalima. Međutim, u Hrvatskoj se operacija Bljesak i dalje slavi kao "veličanstvena vojna pobeda", pri čemu se potpuno ignorišu žrtve srpske nacionalnosti i patnje proteranog naroda.

Ovakav odnos prema prošlosti produbljuje jaz između dva naroda i onemogućava istinsko pomirenje. Dokle god se zločini ne priznaju i dokle god se žrtve ne poštuju bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, rane iz 1995. godine neće moći da zarastu. Istorijska istina o operaciji Bljesak mora biti dostupna javnosti, kako se ovakvi zločini nikada više ne bi ponovili.

Udruženja porodica nestalih i poginulih lica neumorno rade na prikupljanju dokaza i dokumentovanju svakog pojedinačnog slučaja stradanja. Njihov rad je od neprocenjive važnosti za očuvanje sećanja na žrtve i za borbu protiv revizionizma koji pokušava da izbriše srpsko stradanje iz istorijskih udžbenika. Svaka priča, svako ime i svaka sudbina su deo mozaika istine koji se mora sačuvati za buduće generacije.

Reference

• Dokumentaciono-informacioni centar Veritas, "Zapadna Slavonija: Operacija Bljesak", Beograd, 1996.
• Muzej žrtava genocida, "Stradanje srpskog naroda u Hrvatskoj 1991-1995", Beograd, 2010.
• Izveštaj Ujedinjenih nacija o stanju ljudskih prava u sektoru Zapad, maj 1995.
• ICTY, Sudski spisi i presude vezane za operacije u Hrvatskoj, dostupno na arhivu tribunala.
• Savo Štrbac, "Hronika prognanih krajišnika", Beograd, 2005.